- Piše: Mihailo Medenica

Ne, Aleksandre Vučiću, nismo vidjeli kako se „boriš kao lav za Kosovo i Metohiju”, jer ni ti, niti tvoji prethodnici niste lavovi već puki strvinari i hijene što na Srbiju kidišu kao na ranjenu lovinu! No, vidio sam ljude koji su se borili za Srbiju na Košarama, Paštriku, Bajgori, Drenici, Juniku, Račku, Orahovcu, Velikoj Hoči, Dečanima, Peći…vidio sam djecu koja nisu uzmakla pred zvijerima ni stopu, vidio sam policajce, vojnike, braću ruske dobrovoljce, vidio sam možda i previše da bih ikome od vas povjerovao da se bori za bilo šta osim za puku i prokletu vlast, jer presto Jude je, biće, za sve vas najskuplja srpska riječ, jedino za šta valja postradati do zadnje kapi krvi. Ne vaše, razumije se… Nije suština boriti se kao lav, Vučiću, jer lav se vodi instinktom, glađu, krvlju- za Kosovo i Metohiju se valja boriti kao čovjek i to je više nego dovoljno.

To je sve što možeš i moraš da učiniš, jer čovjek se ne bori za plijen, već za svoje, a šta je naše do Kosovo i Metohija?! Gdje se to rađamo i vaskrsavamo do tamo gdje pala i opoganjena Samodreža nikad neće biti pala i opoganjena, jer kamen na zemlji je tek biljeg gdje se korijen grabi za nebo iz same drobi presvete zemlje! Lako je fukari da raspoluti kamen, ali teško je, nemoguće, da raspolute nebo i zemlju- tamjaništa te

Samodreže mirisna su vjekovima- dovijeka! Za to se bori, politikantski harlekinu, kao čovjek, mani se lavovanja i besramnih politikantskih lovišta! To je jedina bitka koju svako od vas, što kidišete na Vučićevu fotelju mora da vodi, ukoliko nije samo presto Jude, a sve će potonje pobjede doći, vjerujte! Dosta nam je lavova- trebaju nam ljudi! Lav će pokleknuti- čovjek neće! Lav kidiše na slabije i nemoćne, čovjek nikada! Čovjek brani i ne da svoje! U čoveku je Bog, s Bogom u sebi nemamo o čemu da pregovaramo s Haradinajem i Tačijem! S Bogom u sebi ne pregovaramo o metru svetinje, jer svetinja nije tuđa šuma pa da je metrimo, već Jordan- Srbije!

Gdje mi ne vjerujemo u Gospoda vjeruje on u nas- ima li ljepših dokaza te vjere i ljubavi od Gračanice, Bogorodice Ljeviške, Svetih Arhangela, Dečana, pećke svetinje, Deviča, Budisavca… Nije to čovjek zidao sebi u slavu već da mu potomci znaju gdje Gospod konači pa ako kad padnu da imaju o šta da se prihvate i dograbe nebo…

Nije ovo mit, Aleksandre Vučiću, već suština Srbinova koja ga preplavi kao valna kad zanoći i osvane na Kosovu i Metohiji! Zna za šta živi- zna za šta umire! Mani se ti lavovanja, Judo, manite se takve rabote svi koji jurišate na njegov tron- ljudi nam manjka, zvijeri ima i previše! Ljudi, Vučiću i kompanijo, ljudi nalik malome Marku (tada je bio mali, mnogo je godina prošlo odtad, prezimena mu se ne sjećam nažalost)- junačine iz sela metohijskog. Jedino Srpče, rođeno, odraslo i sraslo s kalemovima žice oko sela.

Nekoliko metara djetinjstva u jednu stranu, pa nekoliko metara u drugu i to je sve, a opet čitavo Kosovo i Metohija njegova!

Svakog se dana prokleta žica zarivala sve dublje u Markove ruke dok je razmicao da je preskoči, i svakog su ga dana djeca nesoja tukla na livadi gdje bi izašao da sjedi i gleda kako se igraju. I nisu mu mogli ništa- jer Marko se borio za Kosovo i Metohiju kao ČOVJEK!

Marko je znao da ne čini ništa loše i da je livada njegovih pradjedova! Marko nije uzmakao ni koraka, Marko se nije plašio batina, Marka žica nije mogla da ustavi da bude živa Samodreža na toj livadi zavjetnoj! Marko nije lavovao već bio čovjek, LjUDINA, raspeće na jednoj od hiljada Golgota Kosova i Metohije. Ne trebaju nam lavovi, Vučiću, već ljudi, ali šta ti o tome znaš?! Ljudi, nalik onoj šaki odvažnih što ih pomenuh u ranijem pisaniju da kuražno stoje pred sudom u Katanićevoj braneći krvičnu prijavu podnijetu za veleizdaju protiv tebe i tebi nalik! Ljudi koji će danas stajati na Trgu Nikole Pašića pod jedinim zavjetom koji imamo: „Stop izdaji Kosova i Metohije!” Ljudi koji neće ići ni za kim bez za suštinom- sve su pobjede opijela ukoliko ne sačuvamo liturgiju! Neću ići za njima već stajati uz njih! Zbog Markove livade, jer to su polja našeg postojanja…

---